ribariljudi.com

Pošast modernoga vremena jest upravo nedostatak vremena. Nakon što smo se “izborili” za 40 satno radno vrijeme u doba industrijske revolucije, postali smo robovi vlastitoga izbora, što radi dokazivanja nadređenima, što iz lojalnosti prema nekomu ili nečemu ili iz karijerizma. Radoholičar je nova riječ kojom smo zamijenili robovanje.

Robovanje nije samo pitanje vlasništva osobe podređenoga statusa, već i raspolaganja njegovim vremenom, a time i njegovim umom, pa i dušom. U Starom zavjetu imamo primjer: kada je Mojsije zatražio od faraona da dopusti Izraelcima napustiti Egipat, faraonov odgovor na to bila je naredba kojom bi Izraelci dobili više posla. Kada nekoga uposlimo, a ne definiramo njegov posao (zadatak) i(li) radno vrijeme, bez obzira na njegov društveni status, ta osoba postaje robom, jer njegov posao nikad nije gotov. Ma koliko on radio, nama će se uvijek činiti da nije napravio dosta i time ga ne samo fizički iscrpljujemo, već počinjemo vladati i njegovim umom definirajući njegove životne prioritete.

Svatko tko radi u uredu, na primjer, razumije ovakve sklonosti. Kad stignete u ured, ovo su otprilike vaši prioriteti: provjerite elektroničku poštu, posložite stvari na stolu, organizirate papire, ponovno provjerite elektroničku poštu u slučaju da je nešto novo pristiglo, na brzinu pogledate vijesti u slučaju da se nešto značajno dogodilo od zadnji put kada ste pogledali, pobrišete zaslon računala na koji se nalijepio sloj prašine, odmrsite telefonsku žnjoru (više ne možete nategnuti slušalicu do uha jer je toliko zafrčkana da faktički prinosite glavu k telefonu dok ne izgleda kao da ležite na stolu i slušate na srednje uho), dakako, opet provjerite elektroničku poštu – za svaki slučaj. Prije nego shvatite, već je podne i vrijeme za gablanje. Imate osjećaj da ste puno toga napravili, ali, u stvari, samo ste protratili pola dana.

U hebrejskom jeziku postoji pojam yetzer hara, što u duljem prijevodu znači “sklonost činiti zlo”, odnosno nešto suprotno Božjoj volji. Danas mi to nazivamo instinktom, ili linijom manjeg otpora. Kao što je faraon micao sinove Izraelove s jednog posla na drugi da im popuni dane, tako i mi danas konstantno letimo od jednoga posla (ili poslića) na drugi, ne nalazeći vremena za suvislo razmišljanje i provjeru postižemo li, u stvari, ono što želimo. Ovo se događa svakome od nas na jedan ili drugi način. Podsvjesno tražimo stvari koje nas okupiraju – stvari koje nam daju lažan osjećaj da smo potrebni, ispunjeni, do mjere da i ne osjetimo da tratimo život i vrijeme u nepovrat.

Istina, bolje ću raditi s pobrisanim zaslonom računala i odpetljanom žnjorom. Istina, ako redovito provjeravam elektroničku poštu, saznat ću ima što što zahtijeva moju neposrednu pozornost. To sve zvuči dovoljno uvjerljivo da je teško razlučiti kada samo iz navike progonimo sami sebe kao što je faraon činio s robovima izraelskim, a kada postoji dobar razlog za ono što činimo.

Radoholičarstvo, ma koliko to moderno i napredno zvučalo, bez vremena za zdravo razmišljanje ne vodi ničemu. Trenutni nagrada, osjećaj ispunjenja da smo se naradili, ne može nadomjestiti prisutnost Božju koja nam je potrebna da bismo razborito sagledali život i prave vrednote. Bez Božje prisutnosti koju najbolje doživljavamo kroz molitvu, naš život svodi se na trenutno – na sad i ovdje, bez dulje perspektive kako za nas same, tako i za one koji se na bilo koji način oslanjaju na naše postojanje. Ova prisutnost, na hebrejskom jeziku poznata kao shekinah (Izlazak 40: 34-35), predstavlja prisutnost Gospodnju u našim srcima, u tabernakulu, koja je ispunjena Božjom slavom i milošću. Evanđelje (Ivan 1: 1-2) ovo naziva “Riječju”, antropomorfološko značenje za tu istu Božju prisutnost. Tamo gdje je Bog prisutan, tamo je i Njegova milost. Molitva je služba srca, a srce u kojemu ne postoji shekina jer se posvetilo besmislenom, svakodnevnom trčkaranju, je otvrdnulo srce kao što bijaše u faraona, kojega na kraju balade čeka potop u nekomu novom Crvenom moru.

Ima jedna priča o nekom bogatašu. Cijeli život proveo je radeći, štedeći (ne da su rad i štednja negativni pojmovi, ali ne smiju biti svrha sami sebi). Kada je bio na umoru, prijatelji koji su se zatekli u njegovoj kući zapalili su svijeće da bi osvijetlili put njegovoj duši na prelasku na onaj svijet. Ali, bogataš, već po navici, naredi da se ugase svijeće, jer, po njegovoj procjeni, potrajat će još sat vremena prije nego li umre. Priča ne govori da li su mu prijatelji ponovo uspjeli upaliti svijeće kad je došao trenutak, ali navodi na zaključak da je ipak, vodeći brigu o manje važnom (svijećama), zapostavio ono najvažnije, a to su oni koji ostaju iza njega i kamo mu duša smjera. Priča također ukazuje na osobu čiji je cijeli život bio duhovno manjkav, da se čak niti na samrtnoj postelji nije promijenio.

Postoji još jedna zanimljiva priča o starcu koji je jedno poslijepodne pokušao malo odrijemati. Smetala su mu djeca u susjedstvu koja su dizala graju. Nakon neuspješnog pokušaja da ih ušutka ili nagovori da se igraju negdje drugdje, starac smisli lukavi plan. Reče djeci da je čuo kako je stigao čuveni mađioničar koji upravo izvodi svoje čudesne trikove na drugoj strani grada. Djeca su mu povjerovala i pohrlila na tu stranu. Vidjevši gomilu djece u pokretu, i odrasli pođoše za njima da vide što se to tako važno događa. Spazivši ove mase koje nekamo hitaju i ponesen njihovim uzbuđenjem, i sam starac pođe za njima ne shvativši da je i sam postao žrtvom svojih zabluda. Poanta priče: čovjek lako može postati žrtvom vlastitih obmana.

Postoji samo jedno rješenje za ovaj problem, a to je da čovjek “postane” osoba koja razmišlja. Ujutro kad se probudite upitajte se za što živite? Koje je vaše poslanje na ovome svijetu? Što vam je činiti danas da bi to vaše poslanje bilo ispunjeno? Da bi se ostvarilo. Kada stignete u ured, stavite na prvo mjesto stvari koje ćete toga dana napraviti; raspetljavanje telefonske žnjore teško da će se naći na vrhu ljestvice prioriteta. Prije nego se bacite na posao, upitajte se zašto činite ono što činite upravo sada i postoji li nešto drugo što bi, u stvari, trebali činiti umjesto toga.

Nije jednostavno, dapače, izazovno je živjeti na ovaj način. To znači da moramo razmišljati, odabirati. Potrebno je uložiti dosta intelektualnoga napora i svjesnog odabira dok nam novi način življenja ne postane rutina. No, s vremenom, ovo postane puno unosnije. Možemo graditi isprazne piramide za faraona ili graditi smislen život koji nas vodi u vječnost. Konstatno razmišljanje i odabiranje jedini su način da to postignemo. Stanite! Razmislite!

Stojte mi dobro!

LaVita Mia