ribariljudi.com

Povijest krunice (povodom listopadskih pobožnosti)

Krunica ili Ružarij Bl. Djevice Marije veoma je stara marijanska molitva, a sastoji se do sada od niza od 150 Zdravomarija (poznata je i drukčija krunica 7 Gospinih radosti i 7 Gospinih žalosti sa 70 Zdravomarija). Između njih, na početku svakih deset Zdravomarija umetnut je Očenaš koji molitvu dijeli na 15 desetica nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Tih 15 otajstava podijeljeno je na tri jednaka dijela tri, tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život i time se na temelju svetopisamskog teksta razmišlja o radosnim, žalosnim i slavnim te o otajstvima svjetla o kojima nam govori Evanđelje (zato je Pio XII. za Krunicu rekao da je “sažetak svega Evanđelja”, te o događajima iz Djela apostolska i Crkvene predaje. Razmatranja pojedinih događaja iz Sv. Pisma i tradicije, dok se ponavljaju riječi iz Evanđelja (Oče naš i Zdravo Marijo) te vjera Crkve i Crkveni zazivi (Sveta Marijo i Slava Ocu…) molitelja potiču na razmišljanje i donošenje odluka za život. Tu je zapravo prisutna Biblija za one koji je u tom trenutku ne mogu čitati (“Biblija siromašnih”, Ivan XXIII) ali o njoj mogu razmišljati.

Riječ Krunica umanjenica je od riječi kruna, a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža, i tako smo dobili dvostruki naziv Krunica i Ružarij. U središtu je krunice Gospodin Isus i njegovo spasenjsko djelo, s kojim je najtješnje povezana Bl. Djevica Marija. Spasitelj preko nje i ulazi u ljudsku povijest, susreće se s ljudima, “radi nas i radi našega spasenja” prolazi kroz muku i smrt na križu, preko kojih dolazi do proslave u nebeskoj slavi kojoj je pridružena i njegova Majka. Stoga moliti Krunicu znači razmišljati o tim otajstvima i time ulaziti u povijest ljudskog spasenja poput Majke Gospodinove koja je “znak pouzdane nade” (LG 68) putujućem narodu Božjem.

Molitvu Krunice (od 17. stoljeća za krunicu–ružarij u hrvatskom narodu nalazimo još i nazive: brojanica, čislo, očenaši, korona, korunica, rosarije, rozarij, rusar, ruzarij, ružar…), kakvu imamo danas, stvarala su stoljeća. Nastala je u vrijeme kada se liturgija sve više definira kao obred koji čini kler u svetištu na pomalo nepoznatom jeziku i tada puk, htijući se povezati s molitvom opće Crkve, moli i razmatra krunicu. Pojavljuje se kao nadomjestak za tzv. molitvu časova, u kojoj posebno mjesto imaju psalmi i zato mnogi u broju 150 zrna vide nadomjestak za 150 Davidovih psalama.

Njezin nastanak u današnjem obliku možemo pratiti između 12. i 16. stoljeća. Prva Crkva tvrdi kako su već u početcima pojedini vjernici – po uzoru na Isusa – pojedine sate posvećivali molitvi. To će biti posebno razvijeno kasnije u vrijeme rasta monaštva u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi, što će usavršiti Sv. Benedikt. Nepismeni redovnici će tijekom dana umjesto moljenja psalama, koji su prožimali dan jednog redovnika, moliti u isto vrijeme dana 150 Očenaša. U 12. st. uz Vjerovanje i Očenaš sve se više širi i moljenje biblijske molitve Zdravomarijo te se ona postupno uklapa u onih 150 Očenaša. U 15. st. kao odgovor Crkve na Anđelov pozdrav Mariji uvodi se molitva Sveta Marijo. Tako nastaje Marijanski psaltir za one koji ne znaju čitati. Početkom 14. stoljeća kelnski kartuzijanac Henrik iz Kalkara dijeli Marijanski psaltir na 15 desetica a između desetica stavlja Oče naš. Slava Ocu na kraju svake desetice uveden je tek 1613. godine. U tom vremenu širi se i pobožna predaja kako je Krunicu ustanovio Sv. Dominik (+1221). Dominik nije ustanovio sv. Krunicu međutim valja istaknuti da će upravo dominikanci biti veliki širitelji te molitve preko marijanskih bratovština. U 15. stoljeću predlaže kartuzijanac Dominik Pruski razmatranje pojedinih otajstava uz moljenje desetica. U 16. stoljeću s dominikancem Albertom od Castella (1521.) Krunica dobiva današnji oblik i sve više od molitve marijanskih bratovština postaje molitva kršćanske zajednice i pojedinaca.

Krunica je imala i svojih osporavanja. Ona idu paralelno s osporavanjima štovanja Bl. Djevice Marije. Tako će je početi nijekati reformacija, a zatim racionalizam u Crkvi te i prosvjetiteljstvo. Potaknut takvim odnosom prema Krunici papa Leon XIII. (1883.) usrdno je preporučuje vjerničkom puku kao osobnu, obiteljsku i crkvenu molitvu. “Vidite, časna braćo teškoće i borbe Crkve neprestane su i teške. Kršćanska pobožnost, javno ćudoređe i sama vjera, najveće su dobro i počelo svih kreposti, svakodnevno su sve većim pogibeljima izloženi… Zato danas nije manja potreba Božje pomoći nego onda kada je veliki Dominik, da ozdravi zlo kršćanskog društva, uveo pobožnost Marijine Krunice. On je istim nebeskim svjetlom prosvijetljen, uvidio, da nema uspješnijeg lijeka zlima svoga vremena nego da se ljudi povrate Kristu… Zato je molitvu sv. Krunice tako sastavio da se redom razmišljaju otajstva našeg otkupljenja. I mi tražeći lijek jednakom zlu, ne sumnjamo da će ova molitva uvedena od blaženog čovjeka s tolikim dobitkom kršćanskog svijeta, puno učiniti za ublaženje zla i nevolja i naših vremena”.

I naše vrijeme, u samoj Crkvi, nije bilo daleko od osporavanja Krunice. Vremena poslije II. Vatikanskog koncila bijahu vremena traženja u samoj Crkvi, za Crkvu samu ponovno dublje otkriće Sv. Pisma i otvaranje Sv. Pisma svim ljudima osobito kroz bogastvo Božje Riječi u sv. Bogoslužju. U tom vremenu kao da se neki nisu snalazili, te su pod utjecajem liberalizma, pokušali zanijekati vrijednost Krunice. Tražili su se novi putevi prikladni za ovo vrijeme, ali nije se smjelo zanemariti vrijednosti koje su donesene iz povijesti. Činjenica je da su u našem narodu u tom vremenu počele slabiti i svibanjske i listopadske pobožnosti koje su posebno kruničarski bile označene. Laicizacija društva, kod nas pod utjecajem teoretskog materijalizma, a na zapadu praktičnog, učinila je da su mnoge vrednote polako bile potisnute.
Konac osamdesetih godina polako donosi smirivanje takvih duhova, a kod nas se naziru nova vremena čiju zoru možemo naslutiti dolaskom krakovskog nadbiskupa na Petrovu Stolicu u osobi Pape Ivana Pavla II.

Izvor: www.katolici.org