ribariljudi.com

Pa, stoga i pitanja: "Tko čini crkvu, a tko državu u Hrvata? Radi li se ovdje o dva naroda ili o narodu s podijeljenom savješću?

Ma koliko se neki ljudi smatrali liberalnima, pobačaj je tema o kojoj se nerado razgovara. To nije tema za holivudske filmove i javno prikazivanje. Jednostavno, nitko se ne želi suočavati sa stvarnošću pobačaja. Nitko nije komotan s ovom temom, bez obzira koliko se oni pravili da jesu, niti su tako rječiti o tome koliko tvrde. Možda je to razlog da se u kontekstu pobačaja koristi riječ "fetus" umjesto "beba" (kada je riječ o željenoj trudnoći, onda uvijek govorimo o bebi, a kad je hoćemo smaknuti, govorimo o fetusu). Ljudi rađe govore o "prekidu trudnoće" umjesto o "ubojstvu bebe". Primjećujete li?

Ma koliko se ljudi krili iza "prava žena" i ublažavali temu kojekakvim eufemizmima, činjenica ostaje da se radi o nasilnome prekidu života - UBOJSTVU.

Tužno je gledati mnoge bračne parove koji željno čekaju da posvoje djecu, ako ih majke samo donesu na ovaj svijet, jer ne mogu imati svoju. Mnoge žene plaćaju enormne svote novca za oplodnju, očajnički pokušavajući zanijeti dijete, dok druge žene uništavaju svoje.

Zastrašujuća statistika iz siječnja 2011. kaže da se u Hrvatskoj dnevno napravi oko 28 pobačaja - što spontanih, što namjernih - odnosno godišnje nešto više od 10 tisuća. Prema podatcima UN-a učestalost pobačaja u Hrvatskoj je 10 do15 na 1000 žena. Kod nas se godišnje legalno napravi 4450 namjerno "prekinutih trudnoća" (spontanih ima 1500), a - prema podatcima Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo - "ostalih" prekida trudnoće godišnje je 4500. I dok neki roditelji s nestrpljenjem iščekuju prvi otkucaj srca svojega djeteta, drugi ga nemilosrdno gase.

Još tužnije je gledati i slušati one koji promoviraju ubojstvo kao izbor ili pravo te kao vrhunac demokracije u dvadeset prvom stoljeću.

Nedavno sam naišla na članak na internetu iz kojega citiram izvatke, a sami zaključite o kakvoj iskrivljenoj društvenoj i osobnoj savjesti se ovdje radi (na žalost, priča se odvija u Hrvatskoj):

"Mlada djevojka, koja je sanjala o životu u Londonu, za koji je već bila kupila avionsku kartu, početkom devedesetih u devetom tjednu trudnoće, napravila je pobačaj u zagrebačkoj Petrovoj bolnici. No tri mjeseca poslije u Velikoj Britaniji doznala je da je trudna. Danas vodi spor s KBC-om Zagreb od kojega traži odštetu od gotovo 2,4 milijuna kuna zbog neuspjela pobačaja. "

"Ostavila je posao babysitterice i vratila se u Zagreb te zatražila od etičke komisije Petrove bolnice odobrenje za prekid trudnoće, no bila je odbijena. Njezino dijete, danas tinejdžer, statistički ulazi u onih malobrojnih 0,2 do 0, 5 posto ljudi na svijetu koji su preživjeli pobačaj."

Majka tinejdžera (njezin, te identitet njezina djeteta, kao i podatke na temelju kojih bi eventualno bili prepoznati, ne otkrivamo isključivo radi njihove zaštite), u svoje i u ime svoga sina vodi spor u zagrebačkoj Palači pravde protiv KBC-a Zagreb, od kojega tužbom traži ukupno 2,383.752 kuna odštete. "

Ne znam kako li se osjeća dječak dok gleda lice majke koja ga je htjela ubiti, a koja i danas tuži liječnike jer u tome nije uspjela, dok u isto vrijeme tvrdi da odštetu traži da bi, između ostalog, mogla školovati i odgajati svojega sina. Kakva li licemjerja!?

U svakoj generaciji postoji tragični kontrast između onih koji nose teret neželjenih trudnoća i i onih koji nose teret neplodnosti. No, u prošlosti, u većini slučajeva ova razlika premošćivana je puno većim brojem posvojene djece umjesto pobačaja nego što je slučaj danas. Pobačaji se koriste kao način "planiranja obitelji" ili kontraceptiv u brakovima, kao i izvan njih. Najrizičniji stadij ljudskoga života, pa i zakonski, jest u majčinoj utrobi, gdje bi i trebao biti najzaštićeniji.

Da je riječ o životu, a ne o nekom tkivu u utrobi žene, govori i sama činjenica da u zemljama Zapada kandidatice za pobačaj prolaze psihološko savjetovanje gdje ih se, između ostalog, upozorava da ne gledaju na "to" kao na osobu, da ne bi imali psihološke posljedice.

Paradoks nerođenih je u tome da niti jedan život nije tako očajnički tražen, tako željno isčekivan, tako nježno čuvan kao život djeteta u utrobi majke koja ga ljubi, dok u isto vrijeme ni jedan život nije toliko ugrožen i zakonski nezaštićen i tako često uništavan kao život djeteta u utrobi majke koja ga ne želi. Život dolazi od Boga i nitko nema prava oduzeti život, kako drugome tako niti samome sebi.

Stojte mi dobro! 

LaVita Mia