ribariljudi.com

            Bili smo trojica. Pridružio nam se i susjed. Često se ogriješio o naš društveni kodeks. Tada smo se držali na odstojanju od njega. Nakon nekog vremena nastojao nam se pridružiti. Približavao bi se postepeno. Od nevidljivog grešnika postajao bi vidljiv na većim udaljenostima. A onda bi udaljenost po nekom nepoznatom pravilu kretanja nebeskih tijela postajala sve manja, a vrijeme u koje je bio vidljiv postajalo je sve duže. Danas mislim da se ponašao drukčije i da se naglo pojavio među nama, nastala bi potpuna pomrčina, ali, svojom velikom obzirnošću i oprezom naš je susjed uspio to spriječiti. Danas ne znam ni o kojem se grijehu radilo. Ali, prošao je i bez pokore. Zapravo, dogodilo se nešto, zbog čega nam je zastao dah i ostali smo bez riječi, i možda smo počeli s njim suosjećati.

I dok je došao k nama i bio s nama, prije no što bude «pozvan na red» i ispitan, nije znao je li s nam ili nije. Zato, iako je bio blizu nas, stajao je nasuprot nama držeći jednu stranu slobodnu za sigurni odmak i povlačenje, bude li to potrebno. Sve je od početka upućivalo na miran rasplet. Kao da je to znao, ali nije bio potpunoma siguran.

 Sjeo je na golu zemlju, dok smo mi stajali pred njim. Spuštene oči koje su mogle dohvatiti prste naših nogu mogle bi govoriti o nezainteresiranosti za nas i potpunoj ravnodušnosti, ali lijeva ruka koja je bila slobodna, pokazivala je njegovu nervozu. Nervozno je uhvatio grudu zemlje i žuljao je u šaci, udario je njome o tlo, nervozno, ali ne prejako, kao da pazi da se ne bi raspala. Bili su mu upućeni neki prijekori i pitanja, i to će biti sve, jer je u desnoj ruci držao komad domaćega kruha, a rijetko smo ga viđali u društvu s kruhom. Taj prizor nitko od nas nije htio pokvariti. Uznemirenost je ipak u njemu rasla. Zagrizao je kruh, udario nehajno nekoliko puta grudom o tlo, dok s gruda nije raspala na male grudice koje su se počele kotrljati, a zatim je kruh premjestio u lijevu ruku, a desnom ispitujući tlo tražio je novu grudu. čim ju je našao, uzeo ju je u šaku, za probu udario nekoliko puta njome o tlo i smirio se. Žvakao je zalogaj, progutao ga, a onda na naše čuđenje, prinio je desnicu ustima i zagrizao grudu zemlje. Razrogačenih očiju od čuđenja, pitali smo se što će se sada dogoditi. Nitko se više nije usudio bilo što reći. Pustili smo ga da u miru ispljune zemlju. Zašutjeli smo i dali mu mir da u miru svoj kruh jede.

            Prva korizmena nedjelja vodi nas Isusu u  pustinju. Pustinja, barem mi tako zamišljamo, jeste beživotan prostor jer ne može roditi kruh. Nema zemlje, a nema ni vode da je omekša, nego pijesak i kamen. Isus je u pustinji praznih ruku: ni kruha, ni zemlje. Đavao vidi te prazne ruke. Oslobođen od svega, po našem zemaljskom sudu navezanosti na stvari i osjećaja sigurnosti kad ih posjedujemo, đavao je ocijenio da je Isus u tako očajnom stanju da mu je i snaga i volja oslabila i moći će njime manipulirati.

            Vjerojatno nismo osjetili što znači biti gladan, do srži gladan. Samo s vremena na vrijeme dođu do nas strašne vijesti, kao sada s Haitija, i vidimo očajno gladne ljude koji u borbi za kruh gube obzir i ljubav prema drugome. U susretu s kruhom, očajnik ga se pod svaku cijenu želi domoći gazeći svaki red i samog čovjeka. Možemo li ga zbog toga osuđivati? Samo si tako možemo dočarati to zlo koje se zove glad.

            Zlo koje nas ne može ostaviti ravnodušnima pokrenulo je mnoge udruge i pojedince da pomognu tim ljudima. Uključila su se mnoga poznata imena. No je li svaka pomoć plod plemenitosti srca ili možda tu ima i želje za samoreklamom? Poznato ime slijeće privatnim avionom na Haiti. Slika je obišla svijet. Znak velike ljubavi i požrtvovnosti. Osobno pilotirajući vlastitim avionom doveo je 4 tone hrane za preživjele, gladne i jadne Haićane. Ali, doveo je nekoliko, nije rečeno koliko svojih scijentističkih svećenika da duhovno pomažu tim jadnim ljudima. Neki puta sam zločest. Po jednom ključu kako su se i za našeg stradanja neke vjerske zajednice oglašavale u medijima koliko su pomoći dovele, nisu neki puta dale u javnost po kojem ključu i na koji način će se ona dijeliti. Je li potrebno barem tri puta doći na određena predavanja da bi se primilo 2 kg šećera i 3 kg njihovih knjiga, ili je ta pomoć materijalna baza za pristigle svećenike koji će iz te baze duhovno djelovati među ljudima i mamiti ih u svoj tabor p onoj: «Ako se dakle pokloniš preda mnom sve je tvoje.» (Lk 4,7)

          «Ako si Sin Božji reci ovom kamenu da postane kruhom» (Lk 4,3)

            Prepoznajemo te riječi kao prvu napast koju sotona upućuje Isusu. Tema je često i bogato tumačena u literaturi, no trenutno se ne bih njome koristio. Možda ću Vas tako oštetiti i umjesto kruha pružiti Vam grudu zemlje, grudu zemlje s mojim pečatom i okusom, sirovu i suhu, koja bi jedino uz vodu  Duha Svetoga mogla roditi.

Isus je gladan. Oko njega je sve suho i nejestivo. Tijelo slabi. Kod Isusovih učenika u Getsemaniju slabost i umornosti tijela uspavljuju duh. «Duh je doduše spreman, ali tijelo je slabo», reći će Isus opisujući njihovo držanje.

            Možda đavao misli da je sada zbog slabosti tijela oslabljen i njegov duh. Vrijeme je za postavljanje zamke. «Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.» (Lk 4,3). Sin Božji – kamen – kruh. Kamen i kruh su nespojivi. Može li Sin Božji stvoriti u svojoj svemogućnosti tu takav odnos da oni postanu istoznačni: da kamen postane kruhom? Koliki bi to bio poklad vlasti i moći u ovome svijetu. Daleko više nego 4 tone hrane i malo medijske pozornosti. Je li to bila samo Isusova kušnja i je su li s njegovim odbijanje pobijeđena za sva vremena?  Nipošto, ta kušnja traje i ponavlja se u svim vremenima i živi u svakom čovjeku i u svako vrijeme, samo se rađa u različitim oblicima i ponudama. Da bi smo je jasnije mogli prepoznati i odrediti moramo čuti Isusov odgovor. «Ne živi čovjek samo o kruhu, (Lk 4,4), a Matej će dodati «...nego od svake riječi što izlazi iz božjih usta.» (Mt 4,4)

Znači, čovjek stvarno živi onda kada živi u skladu s Božjom riječju. Ne samo to. Kad je uzima u sebe i hrani se njom, Božja riječ mu daje život i čovjek oživljuje Božju riječ dajući joj da živi njegov život. Ona se u njemu utjelovljuje, a čovjek se njome pričešćuje. Slobodno, poput Ivana apostola u toj Riječi prepoznajemo Isusa Krista i sebe ako mu se želimo i nastojimo suobličiti. Koliki dio našeg života, Koliko ljudi uopće ne uzima za ozbiljno ni riječ Božju, ni Isusa Krista, ali svaku magijsku ili znanstvenu, pa i nemoralnu ponudu s oduševljenjem će primiti kao mogući put da ja pretvaram kamen u kruh.

            Kada kažem kamenu da postane kruh?

            Svaki puta kada pokušavamo naći svoju sreću izvan Boga i mimo Isusa Krista, pretvaramo kamenje u kruh.

            Kada proglašavam Boga nevidljivim, dalekim, mrtvim, nepostojećim, prezahtjevnim, jer slobodnije živim svoj život bez njega nego s njim.

            Kada psovkom potvrđujem istinitost svojih riječi i grdnjom Boga i Čovjeka gradim svoje dostojanstvo.

            Kada nedjelje proglašavam svojim danom, i darovano vrijeme proglašavam svojim vremenom u kojem nema mjesta ni za Boga, ni za čovjeka.

            Kada na roditelje i ukućane gledam kao na svoje dužnike i uskraćujem im ljubav i skrb.

            Kada svoj život cijenim kao najveću dragocjenost, a o vrijednosti života nerođenih, starih, umornih i bolesnih  neka odlučuje zakon.

            Kada svoju srdžbu i svoj gnjev izlijevam na drugoga pozivajući se na svoju tankoćutnost osjećaja za pravdom, pravičnošću i istinom.

            Kada laž smatram korisnom, a laskanje plodom dobrog odgoja.

            Kada ne slušam ni Božje zakone, ni glas svoje savjesti, a svoj život i postupke opravdavam riječima : «Pa svi tako rade.»

            Kada svoj odnos prema životu i ljudima temeljim na slobodi slobodnog izbora, ali očekujem puno poštovanje i uvažavanje moga imena.

             Te želje su plod kamenog srca. Srca tvrda, bezbožna, sebična, nesretna, jer mu je željena sreća daleko. To je srce bezdušno – bez Duha kojemu se zatvara, a Duh bi mu trebao dati život da bude srce od mesa koje vidi, ljubi, i osjeća : «Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas...» (Ez 36,26-27).

             Srce od mesa, Duh i zakon Božji upisan u srce govore o čovjeku koji za ozbiljno uzima Boga i svaku njegovu riječ.  Ne pretvara kamenje u kruh, već sam postaje kruhom za druge. «Ja sam kruh ... Ovo je moje tijelo.»

Srce od mesa, toplo, vlažno, puno životnih sokova prima riječ Božju kao zemlja sjeme. Riječ Božja je sjeme. Sjeme treba niknuti. Ne može niknuti na kamenu tlu, ili ako nikne, brzo će uvenuti (usp. Lk 8,11). Božja riječ kao sjeme treba niknuti, rasti i uroditi. U njezinoj naravi je da donese rod, da bude plodna. Plodnost je u urodu kojim je sjeme rodilo i njegovoj nesebičnosti da se daruje. Kad Isus ne želi i odbija pretvoriti kamenje u kruh, odbija bilo koju drugu mogućnost ponude za spas čovjeka i svijeta, osim sebe. On je kruh živi koji je s neba sišao, i njegovo tijelo se daje kao kruh za život svijeta i za život vječni (usp. Iv 6). Njega jesti, njime se pričešćivati jedini je lijek da živim, ne kao kamen, već kao kruh. Da ja budem kruh.

vlč. Dragutin Kujavec, župnik

Iz dnevnika jednog svećenika, "Navještenje", veljača 2010.